Raskol

Zastala sam u prepodobnom podnožju nestajanja
ne bih li opazila zagrcnute tišine kako spavaju u očima osunčane samovolje
blagonaklono zgažene samoćom

Stadoh pred tišinom nebivanja ti
uplašeno izručenog
raspetim Jednim

I ostadoh
nemo govoreća
spotaknuta o naša mučilišta.