Kosti
što u mesečini ohladneloj skrivaju tvoje sramote
Gledaju
tupom sadašnjošću umivenom suznim prolaznostima neba
Uplašene prolaznike
naoštrene osećanjem smisla
U tišini
zgaženih sećanja
Zovu me
drevnim iskopinama zemlje
U namrštene životne sumrake
svejestanja
Nasmejane samrtne postelje
nestajanja.
No comments:
Post a Comment