Ja gorim, ja se opire i vidi svonestajanje.
Pod snežnim istinama spavaju netaknute samosvesti,
Ničija im promisao ne ometa san:
Ja se kida, ja budi sopstvo i žrtvuje se.
Jastvo, svetovnim bolom ogorčeno, u istrajanju traje.
Žilave naslage prošlosti nikakve oštrice ne mogu saseći, moderna zubala izjedaju im urasle empatije:
Ja plačno samuje, umilno cvili i nada se.
Al’ naznačene budućnosti krvare još danas,
Ničiji osmeh, obogotvoren, oprašta nam sušta svojeubistva.
No comments:
Post a Comment